top of page

Čašu meda jošt niko ne popi,

što je čašom žuči ne zagrči;

čaša žuči ište čašu meda,

smiješane najlakše se piju.

Sve divote neba i nebesah, 
sve što cvjeta lučem sveštenijem, 
mirovi li al' umovi bili, 
sve prelesti smrtne i besmrtne - 
što je skupa ovo svekoliko 
do opštega oca poezija? 
Zvanije je svešteno poete, 
glas je njegov neba vlijanije, 
luča sv'jetla rukovoditelj mu, 
dijalekt mu veličestvo tvorca.

 

Divni pjevče srpske narodnosti, 
bič si sudbe veće ispitao, - 
svijet želji ne zna ugoditi. 
Sudba ti je i moja poznata; 
mislim, nejma podobne na zemlji: 
do vratah sam iznika tartara, 
ad na mene sa prokletstvom riče, 
sva mu gledam gadna pozorišta; 
al' na sudbu vikati ne smijem - 
nadežda mi voljom tvorca blista!

bottom of page